Luke 8

1Poslije toga iđaše on po gradovima i po selima učeći i propovijedajući jevanđelje o carstvu Božijemu, i dvanaestorica s njim. 2I neke žene koje bijahu iscijeljene od zlijeh duhova i bolesti: Marija, koja se zvaše Magdalina, iz koje sedam đavola iziđe, 3I Jovana, žena Huze pristava Irodova, i Susana, i druge mnoge koje služahu njemu imanjem svojijem.

4A kad se sabra naroda mnogo, i iz sviju gradova dolažahu k njemu, kaza u priči: 5Iziđe sijač da sije sjeme svoje; i kad sijaše, jedno pade kraj puta, i pogazi se, i ptice nebeske pozobaše ga. 6A drugo pade na kamen, i iznikavši osuši se, jer nemaše vlage.

7I drugo pade u trnje, i uzraste trnje, i udavi ga. 8A drugo pade na zemlju dobru, i iznikavši donese rod sto puta onoliko. Govoreći ovo povika: ko ima uši da čuje neka čuje.

9A učenici njegovi pitahu ga govoreći: šta znači priča ova? 10A on reče: vama je dano da znate tajne carstva Božijega; a ostalima u pričama, da gledajući ne vide, i čujući ne razumiju.

11A priča ova znači: sjeme je riječ Božija. 12A koje je kraj puta to su oni koji slušaju, ali potom dolazi đavo, i uzima riječ iz srca njihovoga, da ne vjeruju i da se ne spasu. 13A koje je na kamenu to su oni koji kad čuju s radosti primaju riječ; i ovi korijena nemaju koji za neko vrijeme vjeruju, a kad dođe vrijeme kušanja otpadnu.

14A koje u trnje pade to su oni koji slušaju, i otišavši od brige i bogatstva i slasti ovoga života zaguše se, i rod ne sazri. 15A koje je na dobroj zemlji to su oni koji riječ slušaju, i u dobrome i čistom srcu drže, i rod donose u trpljenju. Ovo govoreći povika: ko ima uši da čuje neka čuje.

16Niko pak svijeće ne poklapa sudom kad je zapali, niti meće pod odar, nego je metne na svijećnjak da vide svjetlost koji ulaze. 17Jer nema ništa tajno što neće biti javno, ni sakriveno što se neće doznati i na vidjelo izići. 18Gledajte dakle kako slušate; jer ko ima, daće mu se, a ko nema, uzeće se od njega i ono što misli da ima.

19Dođoše pak k njemu mati i braća njegova, i ne mogahu od naroda da govore s njim. 20I javiše mu govoreći: mati tvoja i braća tvoja stoje napolju, hoće da te vide. 21A on odgovarajući reče im: mati moja i braća moja oni su koji slušaju riječ Božiju i izvršuju je.

22I dogodi se u jedan dan on uljeze s učenicima svojijem u lađu, i reče im: da prijeđemo na onu stranu jezera. I pođoše. 23A kad iđahu oni on zaspa. I podiže se oluja na jezeru, i topljahu se, i bijahu u velikoj nevolji.

24I pristupivši probudiše ga govoreći: učitelju! učitelju! izgibosmo. A on ustade, i zaprijeti vjetru i valovima; i prestadoše i posta tišina. 25A njima reče: gdje je vjera vaša? A oni se poplašiše, i čuđahu se govoreći jedan drugome: ko je ovaj što i vjetrovima i vodi zapovijeda, i slušaju ga?

26I dođoše u okolinu Gadarinsku koja je prema Galileji. 27A kad iziđe on na zemlju, srete ga jedan čovjek iz grada u kome bijahu đavoli od mnogo godina, i u haljine ne oblačaše se, i ne življaše u kući, nego u grobovima.

28A kad vidje Isusa, povika i pripade k njemu i reče zdravo: što je tebi do mene, Isuse, sine Boga najvišega? Molim te, ne muči me. 29Jer Isus zapovjedi duhu nečistome da iziđe iz čovjeka: jer ga mučaše odavno, i metahu ga u verige i u puta da ga čuvaju, i iskida sveze, i tjeraše ga đavo po pustinji.

30A Isus ga zapita govoreći: kako ti je ime? A on reče: legeon; jer mnogi đavoli bijahu ušli u nj. 31I moljahu ga da im ne zapovjedi da idu u bezdan.

32A ondje pasijaše po gori veliki krd svinja, i moljahu ga da im dopusti da u njih uđu. I dopusti im. 33Tada iziđoše đavoli iz čovjeka i uđoše u svinje; i navali krd s brijega u jezero, i utopi se.

34A kad vidješe svinjari što bi, pobjegoše i javiše u gradu i po selima. 35I iziđoše ljudi da vide šta je bilo, i dođoše k Isusu, i nađoše čovjeka iz koga đavoli bijahu izišli a on sjedi obučen i pametan kod nogu Isusovijeh; i uplašiše se.

36A oni što su vidjeli kazaše im kako se iscijeli bijesni. 37I moli ga sav narod iz okoline Gadarinske da ide od njih; jer se bijahu vrlo uplašili. A on uljeze u lađu i otide natrag.

38Čovjek pak iz koga iziđoše đavoli moljaše da bi s njim bio; ali ga Isus otpusti govoreći: 39Vrati se kući svojoj, i kazuj šta ti učini Bog. I otide propovijedajući po svemu gradu šta mu Isus učini.

40A kad se vrati Isus, srete ga narod, jer ga svi očekivahu. 41I gle, dođe čovjek po imenu Jair, koji bješe starješina u zbornici, i pade pred noge Isusove, i moljaše ga da uđe u kuću njegovu; 42Jer u njega bješe jedinica kći od dvanaest godina, i ona umiraše. A kad iđaše Isus, turkaše ga narod.

43I bješe jedna bolesna žena od tečenja krvi dvanaest godina, koja je sve svoje imanje potrošila na ljekare i nijedan je nije mogao izliječiti, 44I pristupivši sastrag dotače se skuta od haljine njegove, i odmah stade tečenje krvi njezine.

45I reče Isus: ko je to što se dotače mene? A kad se svi odgovarahu, reče Petar i koji bijahu s njim: učitelju! narod te opkolio i turka te, a ti kažeš: ko je to što se dotače mene? 46A Isus reče: neko se dotače mene; jer ja osjetih silu koja iziđe iz mene.

47A kad vidje žena da se nije sakrila, pristupi drkćući, i pade pred njim, i kaza mu pred svijem narodom zašto ga se dotače i kako odmah ozdravi. 48A on joj reče: ne boj se, kćeri! vjera tvoja pomože ti; idi s mirom.

49Dok on još govoraše dođe neko od kuće starješine zborničkoga govoreći mu: umrije kći tvoja, ne trudi učitelja. 50A kad ču Isus, odgovori mu govoreći: ne boj se, samo vjeruj, i oživljeće.

51A kad dođe u kuću, ne dade nijednome ući osim Petra i Jovana i Jakova, i djevojčina oca i matere. 52A svi plakahu i jaukahu za njom; a on reče: ne plačite, nije umrla nego spava. 53I potsmijevahu mu se znajući da je umrla.

54A on izagnavši sve uze je za ruku, i zovnu govoreći: djevojko! ustani! 55I povrati se duh njezin, i ustade odmah; i zapovjedi da joj dadu neka jede. I diviše se roditelji njezini. A on im zapovjedi da nikome ne kazuju šta je bilo.

56